fbpx
Select Page

Veličanstveni trijumf sportskoga duha u sjeni minhenske tragedije

by | 17.03.20.

Priča o povijesnom uspjehu plivača Marka Spitza i nesavladivoj snazi ljudske volje.

Iako su strahote Drugog svjetskog rata i dalje bile u mislima mnogih, Zapadna Njemačka je, organizacijom Olimpijskih igara 1972. godine, željela pokazati svoje moderno i otvoreno lice. 36 godina nakon zloglasnih OI u Berlinu, koje su služile i kao sredstvo propagande nacističke ideologije, one u Münchenu imale su simboličan moto pod nazivom Vesele igre.

Nakon što je izraelska delegacija potvrdila sudjelovanje, pomirba među narodima i otvaranje nove stranice suradnje bili su u fokusu njemačkih vlasti, kao i javnosti.

Neadekvatne sigurnosne mjere iskoristili su pripadnici palestinske terorističke organizacije Crni rujan, koji su u rano jutro 5. rujna upali u olimpijsko selo te zatočili 11 izraelskih sportaša zbog ultimatuma kojim su tražili oslobođenje 234 palestinska zatvorenika u Izraelu te pripadnika Baader-Meinhof skupine zatvorenih u Njemačkoj. Tijekom svoje odmazde, ubili su svih 11 zatočenih sportaša te njemačkog policajca, a Igre u Münchenu ostale su upamćene kao najtragičnije u povijesti.

S druge strane, na sportskom su planu Olimpijske igre 1972. godine bile u znaku mladića iz Kalifornije. Četiri godine ranije u Mexico Cityju, Mark Spitz pompozno je najavljivao osvajanje 6 zlatnih medalja da bi se s tih Igara vratio s dva štafetna zlata te srebrom i broncom u pojedinačnoj konkurenciji, što je javnost okarakterizirala kao potpuni podbačaj. „Nisam bio fokusiran na OI u Mexico Cityju, već sam u potpunosti izgubio pažnju. Osvojio sam 2 zlata, srebro i broncu, a smatrali su me luzerom. I upravo je to ono što me motiviralo za uspjeh četiri godine kasnije“ – izjavio je Spitz.

Rođen 1950. godine u imigrantskoj židovskoj obitelji, Mark Spitz s dvije se godine preselio na Havaje te svoje prve plivačke zamahe napravio na jednoj od najpoznatijih svjetskih plaža – Waikiki. 1956. godine vraća se u Kaliforniju gdje počinje s ozbiljnijim treninzima. Uz spomenuti nastup u Mexico Cityju, Spitz se u tinejdžerskim godinama istaknuo i osvajanjem deset zlatnih medalja na židovskim Maccabiah igrama.

Razočaranje u Meksiku slijedila je odlučnost za iskupljenjem četiri godine kasnije. Spitz se upisao na Sveučilište u Indiani kako bi mogao raditi s legendarnim američkim trenerom Docom Counsilmanom. Tijekom studija proglašen je dobitnikom prestižne nagrade James E. Sullivan Award za najboljeg amaterskog sportaša u SAD-u, koju su osvajali i sportski velikani poput Carla Lewisa, Edwina Mosesa te Michaela Phelpsa. Ipak, samo je jedna stvar bila u apsolutnom fokusu Marka Spitza, a to je ispisivanje stranica povijesti u Münchenu. Počelo je odlično – slavljem na 200 metara leptir i štafetnom utrkom 4x100m slobodno gdje je također srušio svjetske rekorde. Impresivni su se rezultati nastavili te su, uz svjetske rekorde, stizala zlata na 200m slobodno, 100m leptir te 4x200m slobodno.

Spitz je bio najveća zvijezda Igara te su oči cijelog svijeta bile uperene u njegov pokušaj da prestigne rekordnih 5 zlatnih medalja koje je talijanski mačevalac Nedo Nadi osvojio na Olimpijskim igrama u Antwerpenu 1920. godine.

No, nakon petog zlata počeli su se osjećati prvi znaci nervoze kod Spitza, posebno nakon poraza od Mikea Wendena u kvalifikacijama i polufinalu utrke na 100m slobodno. Zbog straha od poraza, ozbiljno je razmišljao o povlačenju iz finalne utrke. „Znam da često govorim da ne želim plivati prije utrke, ali ovaj put se ne šalim. Osvojim li 6 zlatnih medalja u 6 nastupa bit ću heroj, a osvojim li 6 u 7 nastupa, bit ću neuspješan.“

Smirio ga je Peter Daland, njegov olimpijski trener koji mu je rekao da je 100m slobodno kraljevska disciplina te da će se netko drugi hvaliti titulom najbržeg plivača na svijetu odustane li on od nastupa. Spitz ga je poslušao, osvojio novo zlato uz probijen svjetski rekord, a veličanstvene igre zaključio je sedmim zlatom i sedmim svjetskim rekordom u štafeti 4x100m mješovito.

Nakon noćnog slavlja, sljedećeg je jutra šetao do press centra prolazeći pored zgrade u kojoj se odvijala drama izraelskih sportaša i palestinskih terorista. Nedugo nakon, američka se delegacija zabrinula za svoju zvijezdu, razmišljajući da da bi i njihov najpopularniji sportaš, zbog židovskog porijekla, mogao biti meta terorističke organizacije Crni rujan. Marinci i zaštitari istog su dana u tajnosti prebacili Spitza iz olimpijskog sela te se uputili s njime u London.

Upravo je tamo nastao jedan od najupečatljivijih sportskih postera ikada, na kojem Spitz, sa svojim prepoznatljivim brkovima i plivačkim gaćicama, pozira sa svih 7 minhenskih zlatnih medalja, a broj prodanih primjeraka istog postera broji se u milijunima.

Nakon Igara u Münchenu, Mark Spitz objavio je kraj plivačke karijere. Sa samo 22 godine iskoristio je status planetarne sportske zvijezde i seks simbola za pojavljivanje u brojnim reklamama, TV serijama i showovima. Sve navedeno unovčio je sa, za ono vrijeme, nestvarnih sedam milijuna dolara u dvije godine. Radio je još i kao sportski komentator, imao nekretninski biznis na Beverly Hillsu, a već duže vrijeme održava motivacijske govore diljem svijeta te se aktivno bavi investiranjem.

Spitzov pokušaj povratka na sportsku scenu dogodio se s 41 godinom na leđima, nakon što je dobio ponudu od milijun dolara ako izbori nastup na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine. Ipak, njegovi rezultati nisu bili ni blizu olimpijske norme, čime je po drugi put otišao u sportsku mirovinu.

Njegov rekord od sedam zlatnih medalja stajao je na vrhu olimpijske ljestvice sve do 2008. kada je Michael Phelps zadivio svijet s osvojenih osam zlatnih medalja u Pekingu. No, to je ionako manje važno za ovu priču. Marka Spitza definirale su najtragičnije Igre olimpijske povijesti, na kojima je on pomaknuo granice mogućeg, a svoj sportski put završio kao apsolutni kralj bazena. 

 

Piše: Mislav Lugonjić

Foto:  unsplash

Sviđa ti se članak? Podijeli ga:
Možda te zanima