O čemu je zapravo dokumentarac The Last Dance?

by | 15.06.20.

Kao da je 1998. godina, Michael Jordan opet je najpopularnija sportska ličnost na planeti. 

„Htio bih samo da Chicago Bullsi dobiju poštovanje kao Boston Celticsi, Los Angeles Lakersi ili Philadelphia 76-ersi. Znam da je to teško, ali nadam se da možemo izgraditi takav program.“

Ova je izjava Michaela Jordana iz njegove prve NBA sezone sada toliko „skromna i ponizna“, ali dočarava upravo koliko je jedan čovjek promijenio košarku. „The Last Dance“ već je otplesan, a navedenom rečenicom on počinje i završava, upravo da bi se naglasila Jordanova veličina i ostavština u modernoj NBA ligi.

Postoje dvije strane u cijeloj priči – Jordanova i svih ostalih. Ako je itko mislio da će ovaj dokumentarac dati puno prostora svima ostalima, onda se gadno prevario. Inače, „The Last Dance“ naziv je koji je skrojio trener Chicago Bullsa Phil Jackson koji je znao da je Bullsima sezona 1997./1998. posljednja u najjačem sastavu.  Nažalost, ta je momčad Bullsa, po mnogima najbolja koja je ikad postojala, prikazana previše kao instrument, odnosno nužno zlo uz koje je Jordan ipak osvojio svojih šest naslova prvaka.

Poslovni potez godine…

Chicago Bullsi Jordanu nisu bili samo suigrači već su mu nekad bili i protivnici. A nekad je i Jordan bio protivnik Bullsima. U nekoliko izjava tijekom dokumentarca Jordan je ozbiljno omalovažio svoje suigrače s kojima je osvajao naslove prvaka. Za Pippena je rekao da je on jedini igrač kojem je mogao vjerovati, Tonija Kukoča su u startu karijere on i Pippen omalovažavali, Kerra i Perduea udario je šakom u glavu tijekom treninga, ali nekako su ipak ti njegovi postupci u dokumentarcu opravdani. Njegovi bivši suigrači ipak su rekli da ih je to na neki način učinilo boljima.

U prijevodu, svi, ili bar većina Jordanovih postupaka, bili su dobri i opravdani. Bar su tako prikazani u dokumentarcu u čijoj je promociji preskočena jedna vrlo bitna činjenica, a to je da je Jordanova tvrtka Jump 23 zaslužna za koprodukciju dokumentarca. Kad je to otkriveno, javio se ugledni novinar Ken Burns s Wall Street Journala koji je za cijelu seriju rekao da to samo po sebi nije „ni dobro novinarstvo ni dobro povijesno istraživanje“.

Naravno, postalo je jasno koji je krajnji, prikriveni cilj cijele priče. Bilo je to uzdizanje Michaela Jordana na Olimp, daleko iznad ostalih košarkaških smrtnika. „The Last Dance“ je, prije svega, fantastičan poslovni potez. Tempiran je idealno, bolje nije moglo. Iako su još 2016. godine redatelj Jason Hehir i njegova ekipa počeli raditi, nisu se nadali da će imati u 2020. godini čitavu sportsku publiku samo za sebe. Korona kriza uzela je danak, ugasila sve sportske spektakle pa su Chicago Bullsi opet postali najpopularnija momčad na svijetu, a Jordan najpopularniji sportaš. 

Vrlo je bitno što su ovaj dokumentarac vidjele i mlađe generacije ljubitelja košarke koje nisu imale prilike gledati legendarne Bullse uživo. Kako bi i oni vidjeli tko je zapravo „tata“ u svijetu košarke, ali i kako bi kupili pokoji Jordanov proizvod. Nije iznenađenje da je nakon početka emitiranja dokumentarca povećana prodaja Jordanovih proizvoda, na nekim online servisima poput Fanatica i do 900%. Jordanove prve tenisice s potpisom prodane su na aukciji za 560 tisuća dolara. Tvrtka GumGum koja se bavi analizom sadržaja objavila je da se oznake brendova Nike i Jordan eksponiraju devet minuta (od ukupno 50 minuta) u jednoj epizodi. Cijena tog oglasnog prostora bila bi, po njihovoj procjeni, 487 tisuća dolara, a Nike i Jordan dobili su ga potpuno besplatno. Jordan je, također, u 2020. godini prodao pet puta više „merchandisea“ nego što je prodao LeBron James 2019. godine.

…ali ipak must-see uradak

Ako bismo gledali dokumentarac s tog aspekta, „The Last Dance“ jedna je ogromna, vrhunski tempirana i vrhunski producirana reklama za Jordana i njegov brend, no ne bi bilo pošteno svesti ovaj dokumentarac samo na to. 22 godine staru priču Jason Hehir i njegova ekipa pokazali su u jednom novom i dinamičnom svjetlu. Snimke koje nikad nisu viđene vrhunski su montirane, a otkriveni su i neki novi detalji iako se u nekoliko paralelnih linija radnje lako pogubiti, pogotovo ako niste toliko informirani o povijesti Chicago Bullsa i NBA lige. Također, svim je tim izražajnim sredstvima dramatičnost dovedena do vrhunca. Nekako nas je Hehir uspio držati na rubu stolice u ključnim trenucima, iako znamo kako će svaka priča ili utakmica završiti.  

Dakle, ne može se reći da je dokumentarac nekvalitetan, ali može se reći da je pomalo advokatski. Jordana su kroz karijeru pratile brojne kontroverze, od kockanja, preko tiranske, gotovo bolesno kompetitivne naravi, pa sve do političke i društvene neaktivnosti koju je pokušao opravdati željom za zaradom. Jordan kao da se kroz cijeli dokumentarac opravdava za sve ono što u svojoj karijeri nije uspio učiniti ili zbog čega žali, a tu tezu iskupljenja potvrđuje i donacija od 100 milijuna dolara udrugama za borbu protiv rasizma koje su on i tvrtka Nike donirali nakon ubojstva Georgea Floyda.

Da zaključimo, „The Last Dance“ jedan je od najbolje „prodanih“ dokumentaraca svih vremena i zasigurno jedan od najpopularnijih. Bez obzira na motivaciju zbog koje je nastao i činjenicu da su Jordanov ego i novčanik na tome masovno profitirali, treba ga pogledati. Ako ni zbog čega, onda zbog edukacije jer su svi ti Jordanovi potezi i protivnici postali košarkaška mitologija, a njegov karakter dokaz da nitko nije savršen. Zapravo, ova Jordanova poruka najbolje sumira cijeli ovaj tekst:

„Kad ljudi ovo vide, reći će da nisam bio baš drag čovjek, da sam bio tiranin. E, pa to vi mislite jer niste osvojili ništa. Htio sam pobijediti, ali htio sam i da oni (suigrači op. a.) također budu dio te pobjede. Ne moram ovo raditi. Radim to samo zato što sam takav. Tako ja igram košarku, to je moj mentalitet. Ako ne želite igrati tako, nemojte.“

Piše: Marin Karadžija
Izvori: CNBC, Washington Post
Sviđa ti se članak? Podijeli ga:
Možda te zanima
Pobješnjeli Vince

Pobješnjeli Vince

Od košarke se na pomalo nedostojan način oprostila jedna od najvećih ikona stare NBA škole.

Heroj na jedan dan

Heroj na jedan dan

Htjeli mi to ili ne, u Novaka Đokovića najviše se upire prstom dok se traže krivci za zadarski debakl.