fbpx
Select Page

Kako smo voljeli i mrzili Ivana Rakitića

by | 23.09.20.

U reprezentativnu mirovinu otišao je igrač kakvog Hrvatska još jako dugo neće imati.

Klasično novinarsko jutro na dan objave Dalićevog popisa. Pripremiš članak, staviš sliku i neki općeniti naslov i onda čekaš taj screenshot papira s imenima koji nikad nije u potpunosti zadovoljio četiri milijuna izbornika u Lijepoj Našoj. 

Ovog je put trajalo dugo, predugo, oteglo se objavljivanje tog popisa, da bi umjesto njega sve obožavatelje Vatrenih kao grom iz vedra neba pogodila vijest o odlasku Ivana Rakitića iz reprezentacije. 

„Oproštaj od hrvatske reprezentacije mi je najteža odluka u karijeri, ali osjetio sam da je ovo trenutak kada moram prelomiti i donijeti tu odluku. Uživao sam u svakoj utakmici koju sam odigrao za svoju domovinu, a nezaboravni trenuci sa Svjetskog prvenstva ostat će mi među omiljenim uspomenama u životu. Uvjeren sam da i dalje imamo sjajnu momčad koju čeka svijetla budućnost. Svojim prijateljima i suigračima u reprezentaciji želim svu sportsku sreću svijeta u narednim izazovima, a u meni će imati najvećeg navijača“, napisao je Raketa povodom svog oproštaja od reprezentacije.

Ne bi tu ništa bilo toliko čudno da je Ivan u poznim nogometnim godinama. Tek su mu 32 godine, a nedavno je prešao iz Barcelone u Sevillu. U Barci se protekle sezone nije naigrao, s ozljedama je imao sreće jer su ga zaobišle, a uvijek je iznova u intervjuima za španjolske medije naglašavao da je spreman, da se želi boriti, a najčešće je koristio fraze poput „želim se dobro isprljati“. Pomalo bizarno, no Rakitićev stil igre mijenjao se kroz njegovu karijeru i prljanje dresa postalo je njegova realnost.

Bilić boy

Igrao je, naime, sa svojih 20 godina na poziciji lijevog veznog jer za njega, pored Luke Modrića, Nike Kovača i imenjaka mu Kranjčara, jednostavno nije bilo mjesta u sredini terena. Kao što smo rekli, s 20 godina na njegova je leđa pao velik teret. Bilić Boysi, kako ih je javnost nazivala, još su uvijek bili premladi da bi se oporavili od šoka primanja nemogućeg pogotka od Turske u četvrtfinalu Europskog prvenstva 2008. godine. Penal je promašio on, ali promašili su i Modrić i Petrić.

Znate i sami kako to ide kod nas. Kad je Rakitić igrao dobro, bio je Hrvat, kad nije igrao baš dobro, bio je Švicarac. Pitajte samo Marina Čilića koji je sad gotovo u potpunosti Hercegovac. Era Bilić Boysa neslavno je završila kad se Hrvatska nije plasirala na Svjetsko prvenstvo 2010. godine i ne da je u tom trenutku samo Rakitić bio Švicarac, nego valjda i svi ostali s njim. Jer, nemoguće je da Hrvatska ne igra na velikom natjecanju, jel’ tako?

Dok smo se probijali na Europsko prvenstvo 2012. kroz kvalifikacije, Rakitiću se dogodila možda i najbolja stvar u karijeri, otišao je u Sevillu, gdje će uskoro postati kapetan i legenda kluba. Zaigrao je na svojoj poziciji, bio je ofenzivni veznjak koji je kreirao ključne poteze za pobjede svog kluba i, naposljetku, osvajanje Europske lige. No u reprezentaciji jednostavno nije nešto štimalo. Guralo ga se na zadnjeg veznog i na desnog veznog, pozicije koje jednostavno nisu njegove pa je četiri milijuna izbornika onda donijelo najgoru osudu – „Kad treba igrat’ za klub, onda je najbolji, a kad treba igrat’ za reprezentaciju, igra k’o pizda.“

Barcin vojnik

Treba razumjeti kontekst takvih sudova. Raketa je, naime, navikao u Sevilli biti glavna zvijezda na idealnoj poziciji, no u reprezentaciji je sve bilo podređeno Luki Modriću u sustavu koji je njemu odgovarao. Zato je Ivanov odlazak u Barcelonu učinio čuda po pitanju njegove prilagodbe igri. U katalonskom divu postao je jedna od najzahvalnijih i najisplativijih kupnji u povijesti kluba. Za gotovo smiješnih 18 milijuna eura otišao je u klub koji već godinama vrlo uspješno kupuje najbolje igrače svojih rivala i onda ih uništava. Pogledajte samo što se dogodilo nekadašnjem turskom čarobnjaku Ardi Turanu ili nekad najboljem igraču Valencije i europskom prvaku Andreu Gomesu. Rakitić nije htio biti jedan od tih igrača. Svoju je igru prilagodio sistemu koji je bio podređen Lionelu Messiju, odrađivao je besprijekorno svoje zadatke u sredini terena i čuvao sve rupe koje bi Messi napravio svojim ofenzivnim izletima i manjkom zalaganja u obrani.

Odrazila se ovakva Rakitićeva uloga na njegovu ulogu u reprezentaciji, a u Rusiji je došao na svoje. S Modrićem u paru bio je najzaslužniji za hrvatsko srebro, zabio je ključne penale za naš prolazak i time se iskupio za onaj promašaj protiv Turske, začepio usta svima koji su rekli da ne igra punom snagom za reprezentaciju. Neki tvrde da se u Sočiju za mirnih, tihih noći nekad može čuti Drago Ćosić koji viče: „Rakitiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiić!“ Bio je to vrhunac Ivana Rakitića u reprezentativnom dresu, slavilo se njegovo ime nadaleko i naširoko, no potrajalo je to tek godinu dana. Rakitić je tad javno istupio i rekao da ga navijači ne cijene dovoljno, što je, realno, i istina. Najavio je već tad da razmišlja o prekidu igranja za Hrvatsku jer je, pogađate, opet postao Švicarac. Nakon Rusije je nastupio dosta loš period igre za Vatrene. Liga nacija bila je jako loša za nas, a onda i porazi protiv Tunisa i Jordana pa mučenje protiv Azerbajdžana i poraz od Mađara u eurokvalifikacijama. Jer nemoguće je da svjetski viceprvaci gube utakmice, jel tako?

Emocionalno pražnjenje

Uslijed nesređene situacije u Barceloni, dogovora oko budućnosti s čelnicima kluba i prihvaćanja činjenice da nema više sigurno mjesto u prvoj momčadi svog kluba, Rakitić je odlučio uzeti pauzu od igranja za reprezentaciju. Dosta je nezgodno da je to bilo upravo u vrijeme kad se Hrvatska trebala u ključnim utakmicama izboriti za Europsko prvenstvo. Opet je Rakitić ovim potezima došao na početak: ako se tad žalio da ga nisu voljeli hrvatski navijači, onda je nakon toga bilo još i gore. Zlatko Dalić o njemu je pričao s dozom ljutnje u glasu, otresito je odgovarao na pitanja novinara, a Raketi nije pomoglo ni to što je objavljivao Insta Storyje u vrijeme kad je Hrvatska igrala ključne utakmice za plasman na novo veliko natjecanje.

Komentari na društvenim mrežama bili su raznovrsni, neki su ga, naravno, optužili za izdaju, pozvavši se na njegove nedavne istupe i izostanke s reprezentativnih okupljanja, drugi su mu zahvaljivali na svemu što je napravio za Hrvatsku. Istina je da Vatreni još dugo neće imati igrača kao što je Rakitić – jednog tako smirenog i sigurnog playmakera, ali i bespoštednog borca prljavog dresa koji se mogao prilagoditi igri s objektivno boljim Modrićem, a u njegovom odsustvu biti taj alfa nogometaš, kapetan koji će pronaći način da izvuče maksimum iz svoje momčadi. 

Njegova karijera daleko je od gotove. Budite uvjereni da će sigurno još dvije godine u Sevilli biti ponajbolji pojedinac, a izostanak reprezentativnih obaveza i svih stresova koji uz njih dolaze može mu samo pomoći. Rakitić je otišao na mjesto gdje će ga ljudi voljeti i možda je to najbolje za njega u ovom periodu njegove karijere. Naravno, bit će sigurno puno kritika na njegov račun. Kad ga vide kako igra u Sevilli, četiri milijuna izbornika opet će reći da „može igrati dobro u klubu, a nije mogao još koju godinu odigrati za reprezentaciju“. Jer igranje za reprezentaciju bi trebalo biti najvažnija stvar na svijetu, jel’ tako?

Piše: Marin Karadžija

Izvori: Transfermarkt, Hrvatski nogometni savez, Players Tribune, 24sata, Gol.hr, Youtube, Instagram

Foto: Instagram

Sviđa ti se članak? Podijeli ga:
Možda te zanima