fbpx
Select Page

Jesu li preppersi u ovoj krizi konačno došli na svoje?

by | 07.04.20.

Svi smo donekle podložni stvaranju zaliha radi preživljavanja, ali negdje mora postojati granica.

Do prije nekoliko mjeseci većina nas se na spomen tzv. preppersa ili grohotom nasmijala ili odmahnula rukom. Prva asocijacija najčešće je bila Doomsday Preppers emisija National Geographica koju smo nekad možda slučajno zakačili u prolazu – bilo iz čiste radoznalosti, bilo iz potrebe za zgražanjem nad ludim Amerima. Radi se o skupini ljudi koji sustavno gomilaju veće zalihe hrane s dugim rokom trajanja u svojim smočnicama i podrumima. Pronalaze različite izgovore zašto to rade: jedni očekuju smak svijeta − najčešće utemeljen na predviđanjima sektaških vođa bez ikakvog kredibiliteta, drugi strahuju od novog svjetskog rata, treći su poklonici teorija zavjere, dok neki imaju više-manje racionalne razloge. Primjerice, postoje oni koji su krajnje ozbiljno shvatili mogućnost globalne pandemije, teškog zagađenja zraka (i vode) ili širenja bojnih otrova i drugih opasnih kemikalija. Ustaljeni odgovor na pitanje: „Zašto ste vi prepper?“, glasi otprilike, „Zato što moram zaštititi svoju obitelj.“ 

U anglosaksonskim zemljama broj preppera posljednjih je desetljeća toliko porastao da možemo govoriti o svojevrsnom pokretu ili životnom stilu značajnog dijela pučanstva. Intenzitet pripreme je kod različitih pojedinaca doista raznolik. Neki se zadržavaju na tromjesečnoj zalihi hrane koju redovito obnavljaju (jer, namirnice ipak imaju rok trajanja), dok drugi u poduhvat uključuju čitave obitelji te praktički godinama rade manje ili veće kućne projekte kojima usavršavaju svoje privatne „sustave obrane“. Dio njih ide toliko daleko da u dvorištima iskapaju podzemne tunele i grade armirane bunkere koji su po razini opremljenosti usporedivi s vojnima. Njihov cilj je preživjeti doslovce svaku moguću ugrozu pa čak i nuklearni rat – zato se često nazivaju survivalists iliti oni koji preživljavaju. Ta skupina nije orijentirana samo na hranu, već je normalno da svaki pojedinac ima i najmanje jedan ruksak koji sadrži sve potrebno za kratkoročno preživljavanje u divljini. Dakako, takvi pomno isplanirani ruksaci često podrazumijevaju i oružje (bilo hladno, bilo vatreno) kao jedan od esencijalnih elemenata.

Cijeli ovaj životni stil iziskuje izrazito puno stalne pripreme. Prvi korak je, naravno, informiranje putem interneta i knjiga. O popularnosti nekih survival naslova dovoljno govori činjenica da su mnogi postali bestseleri. Je li tome pridonio i popularni Bear Grylls? Vjerojatno. Jedno je sigurno − ispreplitanje pop kulture i fikcije s realitetom moralo je ostaviti svoje posljedice na ljudima. 

Informiranje nekad počne bezazleno, a učestalo završava i kao prava opsesija. Jer, sve naučeno mora se i implementirati: od tehnika vezanja konopa, preko postavljanja šatora u šumi pa sve do pokušaja kompletne samoodrživosti. Jedni se zaustave već na nabavci generatora električne energije, a nekima je instalacija posebnih kućnih ventilacijskih sustava i bunkera tek jedna od mnogih stepenica u razvoju vlastite Noine arke. 

Slične prizore gledali smo zadnjih tjedana u vlastitom neposrednom okruženju. Ljudi su uslijed izbijanja koronavirusa praznili police dućana prije nego što su ih prodavači stizali napuniti, mahnito kupujući više nego što im je potrebno. Jedna žena je u Novom Zagrebu navodno kupila 6.000 pakiranja kvasca. Naravno, logika stvari nalaže da je dobro što rjeđe odlaziti u dućan kako bismo što manje bili izloženi mogućnosti zaraze u zatvorenim prostorima na kojima je veća fluktuacija ljudi, no sve do neke granice. Kad strah preuzme primat pred razumom, granica je sasvim sigurno prijeđena. 

S druge strane, police s konzerviranim grahom (koji ima rok trajanja od 36 mjeseci) i dalje su većinom prazne, a ljudi i dalje u pravilu iz dućana izlaze s većom količinom hrane od one koju bi obično uzimali. Nestašica dezinficijensa i zaštitnih maski nije jedini problem. U dućanima zaista nedostaje nekih osnovnih namirnica poput ranije spomenutog kvasca. Očito je zašto. Sad smo se barem uvjerili da ni mi nismo imuni na globalnu epidemiju preppanja. Svi smo donekle procijepljeni mentalitetom (zasad ne imunitetom) krda.

Osim toga, zagrebački potres je isto ostavio značajnog (psihološkog i fizičkog) traga. Mnogi koji su ostali bez domova poželjeli su da imaju neko opremljeno sklonište. Shvatili su, ako to već nisu ranije znali, da se ne mogu u potpunosti osloniti na vlastodršce. Ljudi u zagrebačkom Markuševcu spavali su u kombijima i automobilima. Neki su se vratili u nesigurne kuće, neki su privremeno u studentskim domovima, a neki borave kod prijatelja (koji isto imaju svoje granice gostoprimstva, koliko god dobri ljudi bili). Pomoć za obnovu kuća i stanova koju će dobiti unesrećeni, sada je već svima jasno, sasvim sigurno neće biti izdašna.

Američki preppersi i preživljavači odjednom su postali mnogo shvatljiviji. Dobar dio njih jako dobro zna da im država neće pomoći − od biznisa, preko zdravstvenog sustava pa sve do obrane domova pred naoružanim pljačkašima. O sustavu socijalne skrbi nije potrebno niti govoriti. Da, omraženi Trump je u pravu kad kaže da SAD nije dizajniran da bude zatvoren. Točno. Nije. Ali, nismo ni mi. Država nije nepresušno vrelo, a ova kriza nas je sve dovela do toga da se svakodnevno pitamo koliko ovo može potrajati i koliko nam još gore svima može biti. 

Naravno, čovjekova potreba za samoodrživošću i neovisnošću je razumljiva jednako kao i potreba za preživljavanjem. One su prirodne. Ipak, kad pogledamo razmjere opsesije koju su pojedinci sposobni razviti, možemo doći do zaključka o kontraproduktivnosti takvog ponašanja. Jesu li preppersi sretni da je stanje normalno (nekataklizmičko) ili oni, zapravo, potiho priželjkuju da se dogodi svojevrsna katastrofa? Lako je moguće da bi u tom slučaju mnogi imali patološki osjećaj satisfakcije koji proizlazi iz običnog: „Rekao sam vam!“ Neki bi čak mogli i značajno financijski profitirati.

Ako smo tokom života toliko vremena potrošili na pripremu, tj. na pokušaj da eventualnu kataklizmu dočekamo što spremniji (količinom namirnica i opreme za preživljavanje u divljini), opravdano je upitati se jesmo li uopće stigli živjeti? Jesmo li upravo u strahu i pokušaju da spasimo sami sebe i živote bližnjih izgubili veliki dio sebe i tog istog života kojeg se toliko grčevito držimo? Čak je i vječno pesimistični Kafka rekao: „Strah od smrti je samo rezultat neispunjena života.“

Sviđa ti se članak? Podijeli ga:
Možda te zanima