fbpx
Select Page

Pjena za brijanje – kolumna by Marvin

by | 29.02.20.

Put od prvog dejta do prosidbe i kako nam se veliko „DA“ prikralo s leđa.

U prošloj kolumni najavio sam da ću podijeliti s vama važne stvari koje su vodile ka velikom „DA“. Ako ste mislili da ćete saznati kako sam došao do odluke i koji me to trenutak spoznaje prosvijetlio da stanem i kažem si: „To je to“ – bili ste djelomično u pravu. Djelomično – zato što ću to pokušati opisati, a djelomično ne – zato što ni sam zapravo ne znam. Donošenje te odluke nije trenutak spoznaje potpomognut  znakom s nebesa, zvijezdom padalicom ili sudbonosnim pogledom nakon što vam se ruke dotaknu dok kopate po istoj košari čarapa na akciji u Lidlu. Koliko god vam „Titanic“ i „La La Land govorili suprotno… Uostalom, vidjeli smo kako su oni završili. Put ka toj odluci ili, ako hoćete, spoznaji je sastavljen od tisuću sitnica, važnih i nevažnih, svjesnih i podsvjesnih. Ipak, postoje stvari koje vas pomalo navode na razmišljanje o tome. Kad si malo provrtim film unazad, mislim da mogu detektirati neke ključne trenutke koji su doprinijeli tome, a da se nisu odvili kako jesu naveli bi me na suprotno.

Mislim da je za mnoge veze ključna priča: „Kako smo se upoznali“. Svi to pamte – pitajte roditelje, djedove ili bake… Svima se javi smiješak na licu kad im postavite ta pitanja. Naš prvi dejt bio je u kazalištu. Ne zato što je ijedno od nas veliki ljubitelj kazališta, već zato što smo htjeli ostaviti dobar dojam jedno na drugo. Na prvu ne zvuči zabavno, ali pokušajte nekoga pozvati u kazalište i javite reakciju (ovo se ne odnosi na ljude koji briju na kazalište). Nisam nimalo stručan u psihologiji, ali moguće je da smo već u toj fazi htjeli dati do znanja jedno drugome da smo spremni na ozbiljnije oblike zabave. Čak se nismo ni poljubili na tom prvom spoju. Moji razlozi su bili isključivo strah i trema. Da, zatelebao sam se kao srednjoškolac. Početak veze protekao je u zaljubljenom transu.

Druga stvar je vrlo očita, ali neke njene aspekte je lako propustiti – zajednički život. Ne kaže se bez razloga: „Ako želiš nekoga zaista upoznati, probaj živjeti s njime“. Zbog zajedničkog života svi smo naučili mnogo o sebi, ali i o drugima. Nije rijetkost da najbolji prijatelj prestane biti najbolji nakon što počneš živjeti s njime, ali nije rijetko niti da dojučerašnji neznanac postane suprotno. Na taj potez odlučili smo se vrlo brzo, nakon samo dva mjeseca veze. Stambena situacija nam je oboma bila na prekretnici pa se taj korak nametnuo kao logičan. Vesela dinamika veze i isčekivanja da se vidimo počela se zamjenjivati ljepotom zajedničkog lijeganja i buđenja, uspostavljanja malih dnevnih rutina i kreiranja novih navika. Kako se ne bih pogubio u filozofiranju o prilagođavanju vlastitih rutina i prihvaćanju tuđih, evo lekcije: ljepota rutine ne mora biti smrt spontanosti. Recimo to još jednim slikovitim primjerom… Spoznali smo da moja navika ostavljanja odjeće na stolici nije iskaz nepoštovanja prema našem zajedničkom prostoru, kao što ni moje spremanje odjeće na njeno mjesto, umjesto ostavljanja na stolici, nije ugrožavanje mog integriteta.

Treća stvar – probajte raditi ono što druga osoba želi. Vrijedi i obratno. Ne radi se ovdje samo o tome da gledate seriju koju vaša partnerica želi gledati (iako je i to dosta bitna stvar), već o zajedničkom ispunjavanju želja pojedinaca. Tu ne mislim na sitnice poput ne-držanja odjeće na stolici. Mislim na naše stvarne i važne želje. To sam naučio iz situacija poput zajedničkog odlaska na koncert grupe koju ja volim, a njoj ne znači ništa u životu ili provođenja godišnjeg odmora na mjestima i na načine na koje ona želi. Probajte uživati u stvarima koje voli druga osoba. Ako ne ide, uvijek možete uživati u činjenici da vaša voljena osoba uživa, ukoliko se uspijete suzdržati da joj to ne pokvarite. Da, i to se događa i nije strašno kada toga postanete svjesni.

Kad bi išli banalizirati gore navedeno, mogli bi jednostavno u stilu životnih trenera reći s dubokoumnim izrazom lica: „Probajte život!“. Ako su vam bitne i stvari poput sviđa li se vašim prijateljima, majci ili psu – to je vaša stvar, ništa od toga nije krivo ni čudno. „You do you“ situacija.

Vratimo se malo na sudbonosno „DA“…

Događao nam se život. Zajedno smo učili i zabavljali se, a vrijeme je prolazilo. Jasno da su se mnoge stvari prelile u rutinu, no razbijanje rutine nije dobar razlog za misliti o vjenčanju. Za to preporučujem stvari poput kupnje bicikla, upisivanja tečaja slikanja ili odlaska na nogomet s ekipom s posla. Možete npr. postati DJ! To je popularno u zadnje vrijeme – nitko ne kreće učiti svirati gitaru. Pomisao na postavljanje velikog pitanja prišuljala se tiho i neprimjetno i počela bivati stalno prisutna. Jedini način da je se otarasite je da ju prihvatite. Sama činjenica da se nalazim u situaciji gdje mi to pada na pamet samo od sebe dokaz je da sam sretan, a razlog moje sreće gura me iz kreveta svaku noć. Naravno da sam znao da bi i nju to jako usrećilo. Ako zaista obraćate pozornost, dat će vam do znanja. Ako ne obraćate pozornost, onda će vam reći direktno. Slijed događaja je logičan. Osjećaj sreće postat će još veći. Pitat ću je da se uda za mene.

I onda me strefilo – KAKO TO (KVRAGU) IZVESTI?! Prirodno u misli dolazi ona situacija iz filmova gdje je ona pred oltarom, a junak uletava u zadnji čas i vrlo inspirativnim govorom nju uvjerava da su si suđeni, da se ne udaje za ovog zgodnog i bogatog frajera već baš za njega. Nije mi se svidjela kao opcija. Morao sam smisliti nešto bolje.

Klasični „cliffhanger“.

Što sam smislio čitat ćete idući put… 😉

Sviđa ti se članak? Podijeli ga:
Možda te zanima